INTERVJU // NEVEN MILADIN – Kreativan 200 na sat

Neven je nesvakidašnji i neobičan čovjek, uvijek dobro raspoložen i spreman na šalu, strašno kreativan, s mozgom koji radi 200 na sat, bez prestanka. 🙂 Upoznajte vizionara i neumornog kreativca, tvorca magazina Trčanje, gospodina Nevena Miladina!

naslovnice

Reci nam nekoliko riječi o sebi: tko je Neven Miladin?

Kao prvo, ime mi je Neven, a ne Narcis, pa mi je i teško pričati o sebi, a da to ne ispadne subjektivno ili čak pomalo narcisoidno. Zato samo općenito, osoba sam jako privržena obitelji, obožavam svoj posao novinara, volim trčanje i ono mi je svojevrsni prozor u svijet neke druge dimenzije od ovih koje vidimo. Tvrdoglavo sam uporan i ne vjerujem u horoskop. Ubijaju me priče o ustašama i partizanima, nisam politički aktivan i nema me niti u jednom atletskom klubu, ne volim se osvrtati u prošlost, radije planiram budućnost. Osim svoje djece, koju naravno obožavam, totalno sam opčinjen sa svojim dlakavim kućnim ljubimcima – tri psa mješanca, čije mi mahanje repom kad dođem kući, znači više od sveg novca na svijetu.

Untitled-22

Urednik si magazina Trčanje koji je jako dobro poznat trkačkoj zajednici, no ipak nam ga predstavi.

Magazin Trčanje je mjesečnik koji je koncepcijski osmišljen kao tiskovina koja bi trebala motivirati trkače da se pokrenu. Ideja je da oni koji su već dostigli određenu razinu rekreativnog trčanja, pa mogu otrčati neku lakšu utrku na 5 ili 10 kilometara, pišu o svojim dostignućima i tako motiviraju one koji još razmišljaju treba li krenuti na trening ili ne. Činjenica da je besplatan omogućava nam da dosegnemo što veći broj ljudi na što lakši način. U dogovoru s organizatorima utrka magazin dijelimo u startnim paketima, jako dobro surađujemo sa školama trčanja, a distribuiramo ga i kroz dućane sportske opreme. Nije na meni da procjenjujem u kojoj mjeri smo uspješni u motiviranju ljudi, to bi ipak bilo malo presubjektivno, no eto, trudimo se biti što bolji.

Kako je došlo do tog projekta, otkud ideja?

Prije pet, šest godina bio sam urednik weba Goout magazina koji je izlazio kao samostalni projekt Večernjeg lista i sve je dobro funkcioniralo do proljeća 2016. godine kad se promijenila uprava Styrije i kad je odlučeno da se hrpa projekata ugasi, a novinarima zahvali na suradnji. Goout je bio na listi za odstrel, pa je prvo ukinuto tiskano izdanje, zatim je ugašena škola trčanja i nordijskog hodanja, a najavljeno je da će se do nove godine ugasiti i web. S obzirom da nisam bio baš optimističan oko ostanka u Styriji, sa suprugom sam krenuo osmišljavati projekt koji danas znamo pod imenom magazin Trčanje. Pritom svakako treba naglasiti da sam u pokušaju spašavanja tiskanog izdanja Goouta svojim ondašnjim poslodavcima predložio koncept kakav je kasnije primjenjen u Trčanju, no glatko sam odbijen. Očito ljudi ili nisu razumijeli o čemu je riječ ili im jednostavno nije bilo važno. Kako bilo, Goout je ugašen u travnju, a Trčanje se pojavilo par mjeseci kasnije. Koncepcijski Trčanje nije nasljednik Goouta, jer se taj magazin bavio općenitim outdoor sportovima, a Trčanje ipak obrađuje puno uže područje rekreacije, no poveznica svakako postoji, makar u činjenici da dio ljudi koji su onda surađivali s uredništvom Goouta danas surađuju s Trčanjem.

Kada je magazin počeo izlaziti? Koliko brojeva je izašlo do sada?

Kako je Styrija gasila projekt, tako smo mi bili sve bliže tiskanju prvog broja Trčanja. Iskreno, i supruga i ja bili smo malo skeptični kako ćemo usred ljeta, točnije u kolovozu, kada je pola države na godišnjem odmoru, krenuti s besplatnikom koji bi se trebao financirati kroz prodaju oglasnog prostora. Zato smo imali plan B vezan uz jesen. No zahvaljujući GRAWE osiguranju, točnije direktorici Sanji Gržetić i njezinoj kolegici Morani Stričić koje su pokrenule projekt PoKRENI i pronašle svoj interes u suradnji s Trčanjem, a zatim i Marku Jakopoviću i Zagrebačkom atletskom savezu, krenuli smo u avanturu koja, eto, traje već gotovo tri godine. Trideset i šesti broj magazina, koji će označiti treću godišnjicu izlaženja, proslavit ćemo u srpnju.

nova na savi 2019

Možeš li nam usporediti početak s današnjim brojevima? Koliko se sve promijenilo, razvilo?

Ne kaže se uzalud da je svaki početak težak. Tako je bilo i nama. Prvih nekoliko mjeseci sve smo radili iz dnevnog boravka u našem stanu, a početkom 2017. godine iznajmili smo poslovni prostor u hotelu Dubrovnik, gdje smo i danas. Razlika je u tome da supruga i ja više nismo sami, nego imamo troje zaposlenih, da se ne bavimo samo magazinom, nego i drugim projektima vezanima uz rekreativno trčanje i, naravno, da je stilski, kompozicijski i autorski magazin višestruko kvalitetniji nego onih prvih par mjeseci izlaženja. Tada si, recimo, nismo mogli priuštiti veći broj vanjskih suradnika, što itekako utječe na kvalitetu i raznolikost stilova objavljenih tekstova, a danas sa zadovoljstvom dogovaramo dugoročnu suradnju s nekim od najvećih domaćih trkačkih zvijezdi. Veronika Jurišić je jedna od njih.

Posebno je lijepo što preko magazina komunicirate sa svim vrstama trkača i što za vas pišu i rekreativci i profesionalci te što vam se svi mogu obratiti i odnos je, u punom smislu te riječi, dvosmjeran. Kakav je tvoj doživljaj?

Nama je vrlo važno da u ideji motiviranja budućih trkača, o tom procesu ustajanja iz udobnog naslonjača do prvih koraka u tenisicama za trčanje, pišu ljudi koji su krenuli od nule. Primarno jer se svi mi rekreativci možemo poistovjetiti s takvim pričama, svi smo mi upravo tako krenuli s trčanjem. S druge strane, te priče nerijetko su fantastično zabavne, a samim time i dodatno motivirajuće. U proteklih 30-tak mjeseci imali smo svjedočanstva o ljubavima koje su se dogodile baš na trkačkoj stazi, o nevjerojatno upornim ljudima koji su si zacrtali i ostvarili ciljeve koji su zaista mnogima teško dohvatljivi, čitali smo priče o najrazličitijim vrstama motiviranja za trčanje, od samodokazivanja i želje za mršavljenjem, do oklada i sestrinskih nagrađivanja šopingom u Veneciji. Istovremeno, za Trčanje su članak barem jednom pripremili skoro svi najpoznatiji domaći trkači. Antonija Orlić, Veronika Jurišić, Marija Vrajić, Maja Urban, Dragan Janković, Andrej Vištica, Pavao Vlahek i Robert Radojković samo su neki od njih.

Postoje li tekstovi i ljudi koje bi posebno izdvojio i koji su ti ostali u sjećanju?

Naravno, uvijek postoje oni ‘neki’ tekstovi koje pamtimo, koji imaju onu neku komunikacijsku crtu koju jednostavno teško zaboravljamo. No isto tako je činjenica da se sjećam baš svih tekstova koje smo objavili u svim dosadašnjim brojevima Trčanja. Možda se ne sjećam svih detalja baš svakog članka, no autora i teme svakako. Nemojte misliti da je to neka luda i genijalna sposobnost, bila bi da iza sebe imamo 20 godina rada, a ne samo tri. Važnijim od toga ipak smatram činjenicu da sam upravo kroz te tekstove i dogovore oko njihovih objava upoznao puno nevjerojatno dobrih ljudi, s nekima se razvilo pravo prijateljstvo i družimo se ne samo na utrkama, nego i u slobodno vrijeme. Uostalom, nije gušt samo trčati na utrkama, nego i družiti se s toliko dragih ljudi prije i nakon trke, nije fora samo tabanati kilometre na Nasipu ili u Maksimiru, nego i na stazi susretati poznata i nasmijana lica. Trčanje je u cjelini totalna pozitiva, barem onima koji trče radi gušta.

29543109_10215801015920345_7501098904028374552_n

Moram na trenutak privatizirati ovaj prostor, pa naglasiti jedan svoj članak, i to ne radi moje autorske genijalnosti i predanog novinarskog istraživačkog rada, nego radi veličanstvenog uspjeha jedne velike sportašice. Riječ je o intervjuu s Nikolinom Šustić tek koji dan nakon što je prošle godine postala svjetska prvakinja na 100 kilometara. Dakle, nisam baš siguran da smo kao društvo shvatili kako je to velik podvig, koliko je teško istrčati, a onda i pobijediti na jednoj takvoj udaljenosti. K tomu, Nikolina je fenomenalna mlada žena, sportašica koja može biti uzor, uostalom, pogledajte fotke s njezinih  utrka. Ulazi u cilj sa smješkom na licu. Nema grča, nema patnje, samo uživanje. A pritom nije presudno važno je li prva, druga, peta ili trinaesta. Raditi intervju s njom bilo je super iskustvo, a njezin uspjeh i pristup trčanju svakako po bilo kojem kriteriju novinarstva opravdavaju objavu. Ako Nikolinina filzofija života i trčanja ne može motivirati nekoga da nastavi s trčanjem, onda zaista ne znam kako dalje.

Osim magazina, postoje i neki drugi projekti kojima se baviš skupa sa svojim timom pa nam ih predstavi.

U tri godine koliko postoji magazin Trčanje mi smo s vremena na vrijeme otvarali nove projekte. Sve su to bili mali i sigurni koraci, dobro odmjereni i kvalitetno pripremljeni. Trkačima je vjerojatno naš najvrijedniji dodatni projekt Vodič najvećih utrka u Hrvatskoj i regiji koji je dostigao nakladu od 40 tisuća primjeraka. To je u današnje vrijeme spektakularno velik broj, pogotovo jer se do posljednjeg podijeli. Nema remitende!

Prije dvije godine otvorili smo Omega školu trčanja s ciljem isključivo rekreativnog trčanja, a ne pripreme polaznika za polumaraton, kakav je uobičajeni pristup domaćih škola trčanja.  U te dvije godine kroz Omegu je prošlo više od 500 ljudi, dobar dio njih i dalje trči, viđamo ih na utrkama, manji dio njih istrčao je i polumaraton, a veći dio se povremeno prijavljuje na trke od 5 i 10 kilometara. Veliki projekt Omege bila je priprema skoro 250 HT-ovaca za B2B utrku prije dvije godine i to je bilo fantastično iskustvo i za nas i za trkače. Baš smo se dobro zabavljali. Danas Omega ima oko 80 polaznika koje treniraju vrhunski trkači, poput Drage Paripovića, Darka Kroga i Zorana Jozića. Parip od Nove godine više nije u Omegi jer si je u zenitu karijere postavio nove visoke ciljeve koje, realno, ne može dosegnuti trenirajući početnike. Drago je ne samo vrhunski profesionalac, nego i zaista velik čovjek. Toliko samozatajnosti u tako velikog trkača, to može samo Drago Paripović.

Zagrebački proljetni cener je posljednji veliki projekt koji smo pokrenuli prošle godine. Utrka na Savskom nasipu ove će godine okupiti 700 rekreativaca, a njezin je specifikum da se nagrade ne dijele pobjednicima, nego da od naših sponzora i partnera prikupimo poklone i onda ih dijelimo nakon utrke po statističkom kriteriju odnosa finišera i broja nagrada. Tako je, recimo, prošle godine svaki četrnaesti finišer utrke na 10 kilometara dobio neku od nagrada, te svaki deseti s utrke na 5 kilometara. Ove godine imamo duplo više nagrada nego 2018., ali i dodatnu utrku – dvočlanu štafetu na 10 kilometara. I za njih smo pripremili vrlo vrijedne nagrade, od tenisica za trčanje do poklon paketa tvrtki koje proizvode vitamine, sportsku odjeću i slično. Ove godine generalni sponzori su nam Zagrebačka pivovara te Oktal Pharma.

IMG-2151

I sam si trkač. Koliko dugo trčiš? Pripremaš li se za neke od utrka u novoj sezoni?

U principu svoj trkački staž dijelim na dva vremenska perioda. Trčati sam počeo prije 15-tak godina i to nakon što sam mjesecima slušao kolegu novinara Silvija Škrleca kako mu je gušt prije posla, bez obzira na kišu, snijeg, mrak ili vrućinu, trčati na Jarunu i vikendom sudjelovati na utrkama. Tad nisam imao pojma o kakvim je utrkama riječ, a pogotovo ništa nisam znao o opremi. Dakle, kupio sam tenisice od doslovce 50 kuna, obukao staru trenirku, običnu pamučnu majicu i prvo u teretani krenuo s nabijanjem kondicije na traci za trčanje i sobnom biciklu, a onda nakon nekog vremena uz svakodnevne treninge u teretani krenuo i s povremenim trčanjem po centru Zagreba. Pojma nemam koliko sam trčao, ni kojom brzinom, samo sam si odredio trasu i trčao dok mi je bio gušt. Nakon nekog vremena, otprilike dvije godine, više radi gubitka motivacije, nego radi promjene posla, prestao sam trčati, zanimljivo, baš u trenutku kad sam počeo raditi u novom uredu smještenom 50 metara od Savskog nasipa. I dan danas imam grižnju savjesti jer sam bio tako blizu najdraže staze, a u to vrijeme nijednom nisam odradio trening. Štoviše, baš sam tad prestao trčati.

Drugi početak zbio se prije nekoliko godina. Konačno sam naučio nešto konkretno o trčanju, pogotovo o opremi, pa sam kupio sve što treba i čekao da me motivacija pronađe (umjesto da ja pronađem nju). Kad sam nakon više od mjesec dana gledanja novih, već lagano prašnjavih tenisica shvatio da od svega neće biti ništa, ako nešto dramatično ne poduzmem, nazvao sam Dragana Jankovića, sjeli smo na pivu i nakon 10 minuta bio sam upisan u ondašnju Salomon školu trčanja, danas znanu i kao Škola trčanja AK Sljemena. Zašto baš Jankovića? Nemam pojma, mogao sam nazvati i i Gorana Murića iz Force ili Nedeljka Vareškića iz Trčaone (tada Adidas škole trčanja), sve su to odlični ljudi s vrhunskim trenerima u svojim školama trčanja, no iz tko zna kojeg razloga okrenuo sam Jankov broj telefona. I nisam pogriješio. Nikad neću zaboraviti grupu koju je vodila Danijela Gjuras, bilo nam je nezaboravno dobro trenirati. Od tada više-manje redovito trčim. Kao i većina drugih rekreativaca, imam uspone i padove u motivaciji, katkad mi je super trčati posve sam na kružnoj stazi na Sveticama, katkad odem na Sljeme, ponekad se ubacim u neko društvo, no konstanta je da mi je gušt trčati i da sam na stazi dok mi je gušt.

Što se tiče utrka, obožavam 10-kilometarske staze, to je baš ona idealna duljina na kojoj istinski uživam. Polumaratoni su mi zasad gornja granica duljine i u prvoj polovici ove godine planiram ih trčati tri. Prvi će biti Hendrix na omiljenom Savskom nasipu, drugi u Sisku i treći vjerojatno u Vukovaru. Uz to po ljeti je obavezan odlazak na meni najbolju utrku ikad i igdje – u Novsku, prema toj utrci cijela obitelj planira godišnji odmor. Tek nakon Novske ću planirati jesen. Svakako u bližoj budućnosti planiram odraditi i prvi maraton.

B2B Trcanje

Cesta ili trail?

Apsolutno cesta, premda mi je gušt trčati po livadama i brdima. Dosad sam sudjelovao samo na jednoj trail utrci, prošle godine u Sljemenu, i radi užasno teškog završetka 19-kilometarske staze gotovo da sam zamrzio trail. No, ove godine trčat ću barem još tri trail utrke, prvu u Pakoštanima krajem ožujka, onda jednu iz serije Kvarner Trailsa i na kraju vjerojatno jednu utrku iz Treking lige, pa ćemo vidjeti kakav ću imati stav prema trailu. Cesta mi je odlična, pogotovo kad nema prometa, jer se izgubim u mislima dok trčim, jednostavno zaboravim na sve oko sebe, a ne moram biti koncentriran na traženje pravih puteva označenih zastavicama kao na trailu i slično. Treniranje je druga stvar, odraditi trening na trail/treking stazi je apsolutni gušt.

Najdraže tenisice za trčanje?

Ne mogu se baš pohvaliti da sam puno eksperimentirao s tenisicama. Ne računamo li one tenisice od 50 kuna (ne znam im ni ime, ni proizvođača), od početka trčim u Mizunu i one su mi savršene. Ovog trena trčim posljednje kilometre u Wave Rideru 20 i uskoro ću ih morati zamijeniti. Razmišljam ostati na istom modelu, no vidjet ću kakvi su novi modeli s obzirom na ono što ja želim i očekujem od tenisica. Vjerojatno ću uskoro uzeti i jedne Saucony tenisice, čuo sam jako puno toga dobroga o njima, pa bih ih htio isprobati.

Nešto za kraj.

Čudesno je biti dijelom tako pozitivne priče kakvo je rekreativno trčanje u Hrvatskoj. Zaista, onaj tko nije barem probao, ne zna što propušta. Jasno mi je da trčanje nije za sve, da se mnogi ne pronađu u takvom pristupu i načinu bavljenja sportom i rekreacijom, no treba barem probati. Osim što je zdravo, trčanje je prilika i za upoznavanje zaista dobrih ljudi, a zabava je zajamčena. U ovom tempu života, jednostavno više od toga ne možeš očekivati.

hendrix 2017

Fotke / privatni album
Web / Magazin Trčanje / Facebook / Instagram

Objava je autorsko djelo autorice bloga valtrci.com i kao takvo nije dozvoljeno njegovo neovlašteno korištenje. Isto će se u protivnom smatrati kršenjem autorskog prava.
Like me on Facebook Val Trči and on Instagram val_dur

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s